Странице

понедељак, 11. март 2013.

Mašak, jedna zaboravljena reč

     S jeseni dođu na Riblju pijacu fini i tihi ljudi. Dođu s padina Fruške gore, iz Karlovaca, ili iz Slankamena, i prodaju grožđe. Dolaze, tako, pet-šest dana, a onda nestanu, do iduće jeseni. Oni nisu pravi pijačni prodavci i ne uspevam da im upamtim lik.
     Kad pređem rukom preko grožđa, sveg u lišću – lišće je tu da svedoči o svežini, o tek uzbranom, ili naprosto zbog lepote zelenog na modrom, ili na ružičastom slankamenke – kad pređem rukom, grožđe se menja. Zagasite, pritajene i stišane opne postaju sjajne, a na jagodicama prstiju, kad ih protrljam, osetim nežni, tanki prah.



     Mašak je fini prašak na voću (šljivi, grožđu), pepeljak. Tako bar piše u trećem tomu Matičinog Rečnika, koji u toj odrednici još daje primere, citirajući Ivu Kozarčanina (iz romana Sam čovjek) i Zmaja. A u dvanaestom tomu Akademijinog Rečnika stoji da je mašak plavičasta, pepeljasta prevlaka na svežem voću (šljivi, grožđu i dr.), pepeljak. I ovaj rečnik navodi primere iz Zmaja i Kozarčanina, ali dodaje i citate iz Andrićeve Mare Milosnice i delâ još nekih pisaca.
     Meni se više dopada ovo drugo objašnjenje, u prvom mi smeta reč prašak. Nasuprot plavičaste, pepeljave prevlake stoji, dakle, prašak. A opet, možda su do autorâ Rečnika Matice srpske doplovili, tajanstvenim putevima koje samo poezija poznaje, stihovi pesme Jesenji suton u voćnjaku Ivana Gorana Kovačića. U toj pesmi Goran rimuje prašak i mašak, što sam oduvek smatrao pomalo nezgrapnim, nategnutim i rogobatnim, a nisam voleo ni to što je u prvom stihu kiša laka, a u trećem lak je mašak.

          Laka kiša sipi čitav dan kao prašak
          I miluje voće zrelo u voćnjaku;
          Plavoj šljivi skida nježno laki mašak…

     Putevi poezije su tajanstveni i zbog toga što nijedan od ova dva rečnika ne pominje mašak kod Ivana Gorana Kovačića.

     A u jednoj drugoj pesmi – Uspomene, iz 1935. godine – on će možda proširiti, ne pominjući ga, značenjski krug maška:

          Kao leptir, odbjegli iz šaka,
          Nestale su sve dječje uspomene.
          Još su samo praškom krila laka
          Jagodice prsta posrebrene.

     Ne znam gotovo ništa o leptirima, ali mi se izvesnim činilo – a Nabokov, njihov ubica, bi to svakako znao – da leptir bez maška na krilima ne može da živi, da mu sledi brzi kraj, u ionako nedugom životu. Tako u Goranovim stihovima nema više ni uspomena, ni leptira, ima samo srebrnkastog maška na prstima.

     U Prevodilačkoj svesci Andrić piše: Najteže je prevodiocu da sačuva onu poetičnu auru koja u dobroj prozi obliva pojedinačne reči ili rečenice i koje čitalac originala oseća na svakom koraku, a koja se pri prevođenju tako lako izgubi, kao što iščezava onaj fini mašak sa voća koje je uzbrano…

     Za Andrića, mašak je poetična aura koja obvija reči i rečenice, u prevodu sklona gubljenju. Mašak je odlika dobre proze.
     U Mari Milosnici, citiranoj u Akademijinom Rečniku, on opisuje šesnaestogodišnju devojčicu: I lice i ruke su joj bile obrasle, kao maškom, sitnim svijetlim maljama, koje su samo na suncu mogle da se vide.
     Veli-paša, ostareli sladostrasnik, kome na levom obrazu sve šire i sve dublje, zahvatajući oko, cveta crveni lišaj, razmišlja: Da ju je doveo prije ne bi valjalo, a tri-četiri mjeseca docnije, čini mu se, već bi precvala“.
     Pohotnik i požudnik, na pragu smrti, koji svoju ljubavnicu-dete oslovljava sa kćeri – i Mula-Jusuf, iz priče Za logorovanja, kćerku trebinjskog kjatiba, pre nego što će je zaklati britvom, zove ’ćeri – Veli-paša se vodi svetlošću i senkom i njihovim prelivima, on se vodi nepostojanim životom maška, koji je uočio na njenoj slučajno ispruženoj podlaktici. Celo to biće što stoji i drhti pred njim, ophrvano nepojamnim strahovima, ili se trese i kutri u njegovom krilu, samo je tek dragoceni ali prolazni prah, kratkoveko kao leptir, jer za koji dan već će precvetati. Tako će je i ostaviti, da poludi i skonča u uzavrelom Sarajevu leta 1878.

     I Meša Selimović u završnom i nažalost najslabijem poglavlju svog velikog romana Derviš i smrt poseže za maškom. Tu rečenicu sam mrzeo, ona je za mene u prvoj godini osamdesetih prošlog veka predstavljala emanaciju opšteg mesta, populizma, novokomponovanih sevdalinki. Nije vodila ničemu, vrtela se ukrug, spoticala se i saopštavala otrcane predrasude. Evo te rečenice: Već tri dana je tuđa žena, tragovi tuđih ruku su ostali na njoj, tuđa usta su skinula mašak s nje.
     Opet, kao kod Veli-paše, nije važno ono što drhti, cepti i izgara, važan je mašak, pelud, prah, ono što se može dotaknuti samo jednom, ono što i najblaži dodir nepovratno uništava. Prefinjeni krvnici traže samo takve žrtve.

     Citat iz Andrićeve Prevodilačke sveske nije potpun. Nedostaju mu još četiri reči: „… kao što iščezava onaj fini mašak sa voća koje je uzbrano i pušteno u prodaju“.

     Mašak je strategija odbrane leptira, naizgled luda i samoubilačka, ona koja ide naruku napadaču, koja otkriva život kao fini, nedohvatljivi prah što iščezava i nestaje pri dodiru. Ako postoji staro telo posuto maškom onda je to telo Sokratovo, ili Hristovo, onakvo kakvim ga vidi Bulgakov.

     S jeseni na Riblju pijacu dođu fini, tihi i podli ljudi. Dođu s padina Fruške gore, iz Karlovaca, ili iz Slankamena. Oni prodaju ono što se ne prodaje. Oni prodaju mašak.

Нема коментара:

Постави коментар